Umjetnost brodomaketarstva

Makete, kreacije koje su nedvojbeno nastale još u prapovijesti, s prvim znacima buđenja svijesti, u početnim koracima međuljudskih odnosa, oduvijek su na granici obrtništva i umjetnosti. Iako nastale inspiracijom, ulazeći u dušu djela, studirajući i analizirajući, u svom pristupu maketar, tumač i graditelj intuitivno razotkriva često kontradikcijske "osobnosti" makete: snagu i krhkost, podatnost i razuzdanost (poput divljeg konja), otmjenost i skromnost, robusnost i nježnost; naravno onima koji ih poznaju i "čitaju" poput otvorene knjige, kada poneke nedokučive tajne izlaze na površinu.

Maketa, spona koja povezuje skladnu ljepotu, otmjenost i prisnost, te umjetnost s naukom i tehnikom (točnošću i kvalitetom izrade), predstavlja umjetničku vrijednost. Ta mala remek-djela ne podsjećaju samo na prohujalu prošlost ili stvarnost današnjice. Za znalce i zaljubljene ona nisu samo arhetipi rekonstrukcije i plemenita djela kulturno-povijesne vrijednosti (spomenici kulturnog nasljeđa) poput pomoćnih muzejskih izložaka, već duševni izričaji, emocije koje zrače. Makete su dvorci okrunjeni mističnim velom nepoznatih elemenata i iskustava: ta mističnost golica, izaziva i razbuđuje iluzije i maštu, igra se materijalom i oblikom, pa i zvukovima i mirisima (drvo se cijepa, reže, brusi, buši i struže).

Iako "non-academic art", makete postaju rezultatom ljudske ispovijesti. Jer, bez obzira na istraživačko-znanstveni pristup, uporabom čistih tehnoloških postupaka, kao magla, često se nameću instinktivne reakcije bez predumišljaja kada se odražavaju individualnost, intima i kulturna pozadina te opsjednutost detaljima baš kao kod naivne umjetnosti.

Makete su rijetko rezultat sterilnog pristupa i dosljedne preciznosti. Najčešće su zapis autorove duhovnosti, produkt njegove ushićenosti i zanosa.[i]